novi vek
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

TOK RATA 1740-1742. AUSTRIJA U BORBI ZA OPSTANAK

Ići dole

TOK RATA 1740-1742. AUSTRIJA U BORBI ZA OPSTANAK Empty TOK RATA 1740-1742. AUSTRIJA U BORBI ZA OPSTANAK

Počalji  Admin Sub Okt 10, 2009 3:14 pm

TOK RATA 1740-1742. AUSTRIJA U BORBI ZA OPSTANAK

2.1. Upad Fridriha II u Šlelziju - neuspeli pregovori sa Bečom - bitka kod Molvica

Vojno i finansijski slaba Austrija sa mladom vladarkom na prestolu našla se u teškoj situaciji. Time je nameravao da se okoristi Fridrih II. On se rukovodio jasnom političkom računicom koja je u stvari značila ucenu za Austriju. Kao izbornik Brandenburga daće svoj glas Francu Štefanu pri izboru za cara pod uslovom da dobije Šleziju. U Beču su se dvoumili da li i kako da počnu pogadjanje s njim. Fridrih ih je preduhitrio. On je 9. decembra 1740. podrobno izložio kraljičinom specijalnom opunomoćeniku, markizu Botti d Adorno, svoje planove obavestivši zgranutog poslanika da su pruske čete već zašle u Šleziju.
Pruski kralj je tako krenuo u svoj prvi ratni pohod i to nije proteklo bez uzbudjenja i patetike. "sve sada više ovisi o barutu, vojnicima i rovovima nego o glumcima, baletu i komedijama" - pisao je svom bivšem družbeniku, slavnom francuskom filozofu Volteru. Obraćanje oficirima berlinskog garnizona zaključio je rečima "Krenite na sastanak sa slavom gde ću vas ja bez oklevanja slediti". Pruska vojska od 27.000 ljudi okupirala je Šleziju ne naišavši na otpor. U pokrajini se nalazilo samo oko 7.000 austrijskih vojnika. Tvrdjave nisu bile u stanju pripravnosti. Glavni grad Breslau (Wroclaw) predao se bez borbe. Kalvinističko stanovništvo je sa radošću dočekalo Pruse.
Tako je počeo prvi Šleski rat (1740-1742) kao deo većeg evropskog sukoba koji nazivamo Rat za austrijsko nasledje. U ovom ratu koji je trajao osam godina na jednoj strani borili su se Pruska, Francuska, Španija, Bavarska, Saksonija, Keln, Falačka, Napuljska Kraljevina i Djenova a na drugoj Austrija, Engleska, Holandija, Pijemont i Rusija. U Evropi su se protivnici sukobljavali na četiri bojišta - u Šleziji i Češkoj; Nizozemskoj; južnoj Nemačkoj; Italiji. Rat se vodio i na moru i u kolonijama. U južnoj Americi Englezi su ratovali sa Špancima a u Indiji i severnoj su pokušavali da preotmu francuske posede.
Dva dana po okupaciji Šlezije Franc Štefan je primio u audijenciju redovnog pruskog poslanika u Beču Borkea i zatražio od njega da konkretnije izloži predloge Fridriha II. Pruski kralj je nameravao da zadrži Šleziju i nudio odštetu od 2 miliona Talira, svoj glas Francu Štefanu pri izboru za cara, savezništvo koje bi se proširilo na Rusiju i pomorske sile, Englesku i Holandiju, obavezao se da svim svojim snagama brani Austriju od napada drugih neprijatelja. Franc Štefan je odbio pruske predloge što je propratio patetičnim rečima "Nikada, nikada se kraljica ne bi privolela da odstupi i pedalj sa svojih naslednih zemalja. Radije bi se bacila u bezdan sa svime što joj ostane. Radije bi videla Turke pred Bečom, radije Nizozemsku u Rukama Francuza, radije učinila ustupke Bavarskoj i Ujedinjenim provincijama nego što bi se odrekla Šlezije.
Za Božić 1740. održana je u Beču tajna konferencija na kojoj se raspravljalo o pruskim predlozima. Neki su smatrali da se moraju učiniti ustupci Pruskoj kako bi se monarhija spasila od ostalih neprijatelja ali je Marija Terezija to odbila. Istovetni stav su odlučno zauzeli i njeni savetnici, Štaremberg i Bartenštajn. Opominjali su da bi svako odstupanje od slova Pragmatične sankcije značilo da su i ostale evropske države automatski razrešene od njenog priznavanja. Bili su u pravu - to je tvrdio i francuski ministar spoljnih poslova Le Dren.
Austrija se nalazila u teškom finansijskom i vojnom položaju. Kraljica je bila mlada žena od 24 godine još neiskusna u vodjenju politike. U toku rata pokazalo se da je velika vladarka. Uprkos tome što je imala je već troje dece (nastavila je da radja gotovo svake ratne godine) zadivljujućom energijom je obavljala državne poslove. Njen muž, Franc Štefan je izjavio engleskom poslaniku da će svoja prava braniti po svaku cenu "...ratovaće svaki muškarac iz austrijskih zemalja koji može da nosi oružje, s oltara ćemo pokupiti srebrne vaze i od njih kovati novac." Za Austriju je ovaj rat bio borba za opstanak - kao i toliki drugi uostalom. Ratovi su bili veliko iskušenje za krhko jedinstvo jedne državno-pravno, nacionalno i verski raznorodne carevine. Prohabsburški istoričari prikazivali su ovaj rat kao veliku herojsku dramu. Mlada, lepa carica, oličenje vrline, buduća majka 15-toro dece požrtvovano brani svoju državu od nasrtaja pruskog kralja, bezdušnog, hladnog, makijaveliste, homoseksualca koji se u poznim godinama pretvorio u starog namćora. Nemački istoričari su na ovo gledali iz suprotnog ugla. S jedne strane je kraljevina Pruska, kovačnica nemačkog duha i državnosti, predvodjena sposobnim razboritim vladarom; s druge preživela državna tvorevina u kojoj su Nemci zaludu trošili svoje državotvorne snage i mešali se sa rasno inferiornim narodima i koja je stoga neminovno bila osudjena na propast.
Austrija je u zimu 1740-41. okupljala vojsku ne bi li isterala Pruse iz Šlezije. U Češkoj i Moravskoj stavljeno je pod oružje 25.000 vojnika i 16 topova a stigle su trupe iz Vojne krajine. Ratna dejstva počela su u proleće. Austrijska vojska od 9.000 pešaka, 8.000 konjanika i 19. topova sporo je napredovala iz Moravske preko Nise u Šleziju. Predvodili su je feldmaršal Vilhelm Najperg, star čovek tek izvučen iz zatvora, i mladi ratoborni Remer. Do bitke je došlo 10. aprila 1741. kod Molvica (Molwitz). Prusku vojsku jačine 16.800 pešaka, 4.600 konjanika i 53 topa vodili su kralj Fridrih II i feldmaršal Šverin. Prednost je spočetka bila na strani Austrijanaca. Njihova sjajna konjica je u silovitom naletu razbila prusku konjicu i unela pometnju u redove pešadije. Budući veliki vojskovodja Fridrih II nije se u svojoj prvoj bici proslavio. Umalo je zarobljen i činilo mu se da je sve izgubljeno. Napustio je bojište i pao u očajanje. Iznenadile su ga vesti da je bitka okončana pobedom Prusa. Stari, iskusni feldmaršal Šverin nije izgubio prisustvo duha. Doveo je vojsku u red i juriš austrijske konjice slomio se o neprobojni zid pruskih pešaka koji su dobro uvežbani ispaljivali šest metaka u minuti i nanosili velike gubitke protivniku. Austrijanci su imali oko 4.500 a Prusi oko 4.900 izbačenih iz stroja. Austrijska vojska je bila prinudjena da se povuče u tvrdjavu Nisu. Fridrih je zadržao Šleziju.

2.2. Ulazak Francuske i Bavarske u rat - savez u Nimfenburgu

Francuska je u početku stajala po strani. Luj XV je osudio zaposedanje Šlezije nazvavši u užem krugu ljudi pruskog kralja "budalom" - kardinal Fleri je izjavio da je Fridrih "nepošten čovek" (poštenje nije bila vrlina po kojoj će Fleri biti upamćen u istoriji). Stav Francuske se ipak menjao. Kada je Mariji Tereziji uputio čestitke za rodjenje četvrtog deteta, (13. mart 1740) budućeg cara Josifa II, Fleri je za žaljenjem zaključio da su prilike u Nemačkoj toliko složene da Luj XV ne bi mogao da posreduje kod svojih prijatelja tj. kneževa izbornika da glasaju za njenog "dragoga supruga". U stvari je u Versaju polako prevladavao uticaj stranke naklonjene Bavarskoj koju su predvodili maršal Bel-Il (Belle-Issle) i Šovlen. Oni su kovali smele diplomatske i vojne planove. U dvorcu Nimfenburg kod Minhena, maja 1741. sklopljen je savez izmedju Bavarske i Francuske. Francuska je bavarskom izborniku Karlu Albertu obećala vojnu pomoć kako bi zauzeo Prag i tamo se krunisao za češkog kralja umesto Marije Terezije koja je oglašena za uzurpatorku. Španija, saveznica Francuske, jamčila je za izvršenje sporazuma. Mesec dana kasnije, 25. juna 1741, zaključen je sporazum izmedju Pruske i Francuske kome su pored Španije, Bavarske i Saksonije, pristupile Falačka, Keln, Švedska i Napuljska i Keln. Fridrihu II je ponudjena carska kruna a on ju je s prezrenjem odbio.

2.3. Marija Terezija i Madjari - krunisanje u Požunu - obraćanje
ugarskom saboru - madjarska pomoć

Austrija je bila u očajnom položaju. Jedva je bila kadra da se nosi sa Pruskom a sa ovako moćnom koalicijom nije imala nikakvih izgleda. U krajnje bezizlaznom položaju kraljica se spremala za krunisanje krunom Sv. Stefana u Požunu. Vežbala je jahanje i naučila da izgovori nekoliko madjarskih rečenica kako bi pravilno obavila ceremonijal i ostavila utisak na madjarske podanike čija joj je pomoć sada bila nasušna. Madjarsko plemstvo bilo je ponosno, oholo i nepokorno. Nije bilo zahvaćeno duhom prosvećenosti a ni velikim luksuzom i rafiniranim načinom života. Bilo je još uvek viteški nastrojeno i ratoborno. "Silno su ponosni, iz svih njihovih pora izbija samoljublje njihove klase i svaki smatra svoja prava i slobode stožerom sveta." Madjarsko izaslanstvo priznalo je još nekrunisanu Mariju Tereziju kao svoju kraljicu. Ostalo je pitanje kako će se odnositi ugarski sabor prema njenim zahtevima. U donjem domu gde je sedelo sitno plemstvo bilo je dosta kalvinista. Medju njima je još živeo duh Ferenca Rakocija pod kojim su se pre trideset godina uz pomoć tih istih Francuza borili protiv Habsburgovaca. Kod visokog plemstva, odanog vladarskoj kući, prevladavalo je mišljenje da u slučaju propasti Habsburške monarhije nezavisna Madjarska ne bi mogla dugo da opstane okružena neprijateljski nastrojenim državama. Postojali su i vrlo konkretni problemi - svotu od 100.000 zlatnika namenjenih kao "dar" kraljici donji dom je želeo da smanji a gornji da uveća.
Kraljica je krajem juna 1741, dok se obrazovao savez protiv Austrije, stigla u Požun. Ušla je u grad u otvorenim kočijama odevena po madjarski u belu odeću izvezenu zlatom i modrim cvetićima. Masa sveta je uzvikivala "Živela gospodarica kralj naš! (Vivat Domina rex noster!) Za razliku od Marije Terezije koja je odmah ostavila povoljan utisak, njen muž je Madjarima izgledao kao potpun tudjinac i nisu bili zadovoljni njegovim prisustvom. Kraljica je potvrdila Zlatnu bulu iz 1222. godine kojom su se jamčila prava madjarskom plemstvu, potvrdila madjarsku pragmatičnu sankciju koja je u slučaju izumiranja ženske grane Habsburgovaca davala za pravo Madjarima da biraju kralja, izrazila spremnost da Madjarskom vlada drugačije nego naslednim zemljama. Za palatina (namesnika) izabran je Janoš Palfi. Istovremeno kada je sklopljen sporazum izmedju Francuske i Pruske, 25.juna 1741.godine, Marija Terezija je krunisana u Požunu. Na ceremoniju je krenula sa kiselim osmehom jer Madjari nisu želeli da njen suprug prisustvuje tom činu a čekao ju je susret sa bučnim ugarskim saborom. Krunisana je u crkvi Sv. Martina. Posle toga usledila je još jedna ceremonija osobena za Madjare. Kraljica je trebala da se na konju, sa mačem u ruci, popne na veštačko brdo od vreća napunjenih zemljom iz svih madjarskih županija i da zamahne mačem na sve četiri strane sveta što je simbolizovalo da će zemlju štiti od neprijatelja odakle god se on pojavio. Austrijanka je uprkos sumnjičavim posmatračima iz redova plemstva sjajno obavila obred. Poterala je konja svom silom, zaustavila ga tik na ivici uzvišenja i zamahnula mačem uz klicanje oduševljenih Madjara. Ubrzo je napustila Požun da bi se posvetila grozničavim diplomatskim poslovima. Vratila se u madjarsku prestonicu da bi se 11. septembra pojavila pred ugarskim saborom.. Usledio je jedan od epskih prizora habsburške istorije. Marija Terezija je sa krunom Sv.Stefana na glavi, odevena za žalost sa malim prestolonaslednikom Josifom u naručju stupila pred ugarski sabor i na latinskom održala nezaboravan govor: "...Napušteni od svih tražimo svoje jedino utočište u plemenitosti Madjara i njihovom od davnih vremena glasovitom junaštvu. U krajnoj opasnosti u kojoj su Naša ličnost, Naša deca, kruna i carstvo molimo državu da nam delotvorno i nesebično pomogne. Naše poslanstvo je da povratimo madjarskoj i njenom narodu negdašnje blagostanje i slavu njenog imena..."Sabor je bio ganut. Mnogima su oči bile pune suza, sevale su isukane sablje, čulo se tapšanje i orili su se uzvici na latinskom "Moriamuir pro rege nostro Maria-Theresia!" (Umrećemo za kralja našeg Mariju-Tereziju!) Kraljičina beseda bila je u stvari poziv saboru da naloži insurekciju tj. opšti poziv na oružje što se činilo samo u slučaju da je zemlja u neposrednoj opasnosti od upada neprijatelja. Nadala se da će Madjarska dići oko 100.000 vojnika. Stvarno je insurekcija u Madjarskoj obezbedila 40.000 vojnika od čega 15.000 konjanika koji su bili spremni da krenu na bojište u jesen 1742. godine. Uobičajeno je shvatanje su ovi dogadjaji imali dugotrajnije posledice. Pokazali su neophodnost uvažavanja ugarskog elementa čime su udareni temelji budućem dualizmu Habsburške monarhije.

2.4. Tok operacija francusko-bavarske vojske 1741. godine -zauzimanje Linca - pohod na Češku i zauzimanje Praga - proglašenje Karla-Alberta za češkog kralja i nemačko-rimskog cara -francusko-bavarska vlast u Češkoj - rat u Italiji

Kraljičin govor i držanje nisu bili neprimereni trenutku. U vreme njenog boravka u Požunu Bavarske trupe su 12. septembra prešle austrijsku granicu i stigle do Linca gde im se priključila francuska armija pod maršalom de Brojiem. U Lincu je bavarski izbornik Karlo Albert preuzeo zapovedništvo nad združenom vojskom koja je brojala 18.500 ljudi. On se u Austriji ponašao ne kao osvajač već kao legitimni vladar. Staleži u Lincu su prema njemu pokazali uslužnost koja bi bila nespojiva sa modernim poimanjem rodoljublja. Opstanak Austrije ozbiljno je doveden u pitanje. Mislilo se da će Bavarci i Francuzi marširati pravo na Beč i prestonicu je zahvatio strah. Medjutim, kod Sankt Peltna kolone napadača su savile prema severu u pravcu Praga. Karlo Albert je želeo da ostvari svoje zakonsko pravo na češku krunu. Češko plemstvo držalo se dvolično. Češki istoričar J. Svatek ukazao je da su preko masonskih loža Francuski i bavarski generali stupili u dodir sa češkim plemićima i obezbedili njihovu podršku. Seljacima je obećavano da će im se popraviti položaj čim Karlo Albret stupi na presto. Zapovednik Praga Ogilvi imao je pod komandom samo 2.500 vojnika i zaludu je vapio za pomoć. Austrijske armije razbacane po Češkoj i Moravskoj nisu preprečile put napadaču. Sa severa je ka Pragu nadirao saksonski izborni knez. Tačno na dan čuvene bitke koja se odigrala na istom mestu 1620. godine, 20. novembra 1741. Karlo Albert je kraj zavetne crkve na Beloj Gori smestio svoj štab. Nekoliko dana docnije, 26. novembra, u jasnoj i ledenoj noći Saksonci i Francuzi pod komandom Morica Sasksonskog su sa dve strane prodrli u češku prestonicu i obe vojske su se združile na praškom mostu. Ogilvi se ujutru predao. Zauzimanje grada stajalo je saveznike 30 mrtvih i 60 ranjenih. U grad je ušao i Karlo Alblert. Pridružio mu se francuski maršal Bel-Il koji se smestio u Toskanskoj palati lepom zdanju naspram ulaza u grad.
Počelo je ubedjivanje čeških staleža da prihvate Karla-Alberta za kralja. Bavarski knez je nestrpljivo očekivao da bude krunisan što je bilo nemoguće obaviti po verskom obredu jer je krunu još Karlo VI odneo u Beč. Karlo Albert je ipak tražio od češkog plemstva da mu iskaže feudalnu pokornost kao svome vladaru. Mada je pravo češko plemstvo bilo istrebljeno posle 1620. a novo su predstavljali stranci koji su za svoje posede dugovali zahvalnost Habsburgovcima aristokratija se ipak, vodjena sebičnošću, priklonila bavarskom knezu. Karlo Albert je iz Praga otišao za Frankfurt gde je 24. januara 1742. izabran za cara Karla VII. Posle tri veka prvi put se desilo da car nije iz habsburške kuće. U Pragu je Karla Alberta zastupala namesnička vlada na čelu sa velikim posednikom Ferdinandom Filipom grofom Kolovratom. U stvari vlast se nalazila u rukama francuskog komandanta maršala Bel-Ila i intendanta Sešela.
U Italiji su se dogadjaji isto odvijali nepovoljno po Austriju. Ovde je inicijativu imala Španija, francuski saveznik. General Hose Montemar iskrcao se krajem 1741. i početkom 1742. u Ortebelu i sa napuljskim trupama (ukupno 25.000 vojnika) krenuo na područje Ankona - Rimini.
2.5. Zaokret u pruskoj politici - sporazum u Klajnšelendorfu - nastavljanje ratnih operacija - Austrijanci zauzimaju Bavarsku - bitka kod Hotusica - mir sa Prusima u Breslau
Još u toku pohoda Bavaraca i Francuza na Prag došlo je do zaokreta u politici Pruske. Fridrih II se u ratu rukovodio hladnom računicom. Njemu je trebala Šlezija ali nije mu odgovaralo i da se na račun slomljene Austrije izdignu Bavarska i Francuska. Zabrinjavalo je i držanje Saksonije koja je imala pretenzije na delove Šlezije. Pruski kralj se odlučio se na pregovore s Marijom Terezijom. Poznati austrijski istoričar Hugo Hanč tvrdi da je Fridriha za promenu stava opredelilo lojalno držanje Madjara i činjenica da su obećali vojsku od 30.000 ljudi. Tajni sporazum izmedju Austrije i Pruske sklopljen je u Klajnšelenorfu 9. oktobra 1741. godine. Austrijanci su obećali da će general Najperg posle jedne bajagi opsade prepustiti Fridrihu II tvrdjavu Nisu. Fridrih se obavezao da će ograničiti svoje teritorijalne zahteve u Donjoj Šleziji i dati glas Francu Štefanu pri izboru za cara. Sporazum nije zaživeo jer se Fridrihu nije isplatilo da ga ispoštuje. Najperg svakako nije mogao da se održi u Nisi a pruski kralj je strepeo da će izgubiti poverenje saveznika jer se sporazum nije dugo mogao držati u tajnosti. Fridrih je dao svoj glas Karlu Albertu i nastavio da ratuje.
Austrijanci su se spremali za ofanzivu. Obrazovana je koncem decembra u Vilheringu kraj Linca vojska od 15.000 pešaka i 6.000 konjanika pod komandom feldmaršala Kevenhilera. Ostarelom ratniku, učeniku princa Evgenija Savojskog i unuku čuvenog Montekukolija, kraljica je poslala svoju sliku što ga je tronulo i dalo mu snage da odlučno krene u borbu. Austrijska vojska povratila je Linc i Gornju Austriju, upala u Bavarsku i februara 1742. osvojila Minhen. Karlo Albert, sada Karlo VII sedeo je osramoćen u Frankfurtu pošto nije mogao da se vrati ni u Bavarsku ni u Prag.
Kraljičin dever nadvojvoda Karlo Lotarinški, bolji vojskovodja od svoga brata, je na čelu vojske od oko 28.000 ljudi krenuo ka Pragu. Sukobio se sa Fridrihovom vojskom otprilike iste jačine kod Hotusica 17. 5. 1742. I sada se činilo da će pobedu odneti Austrijanci. Husari podržani odredom od 2.000 varaždinskih krajišnika odbacili su prusko levo krilo i nahrupili u logor gde se nalazila i komora. Zauzeti pljačkom nisu nastavili sa napadom na prusku glavninu. Bitka je odlučena u korist Prusa a Austrijanci su odstupili. Spaslo ih je što se Fridrih II zadovoljio da ih goni samo artiljerijskom vatrom. Austrijanci su izgubili 6.300 ljudi i 17 topova a Prusi 4.700 vojnika.
Poraz je ubrzao sklapanje mira izmedju Austrije i Pruske. Inicijativa je potekla od Engleza. Bez engleske novčane podrške, a u izgledu je bilo i vojno uplitanje, Austrija se nije mogla nadati da će povratiti Češku. Da stvar bude gora, španska vojska je ugrožavala vojvodstvo Toskanu u Italiji koja je pripadala mužu Marije Terezije. Englezi su tražili da se okonča rat s Pruskom kako bi se sve austrijske snage upotrebile za rat sa Francuzima i Bavarcima. Posle pregovora vodjenih u Breslau, potpisan je 28. jula 1742. u Berlinu mir kojim je Pruska dobila Donju i veći deo Gornje Šlezije i grofoviju Glac. Tako je okončan prvi Šleski rat. Saksonija je takodje istupila iz Koalicije.

Admin
Admin
Admin

Broj poruka : 47
Datum upisa : 09.10.2009
Godina : 36
Lokacija : Smederevo/Novi Sad

https://novivek.forumsr.com

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu